U javnosti se često govori o zaštiti potrošača kao jedinstvenom području koje jednako obuhvaća žene i muškarce. Na prvi pogled to zvuči logično. Međutim, postavlja se pitanje: postoje li teme i problemi koji posebno pogađaju žene kao potrošačice i trebaju li one imati vlastiti prostor za njihovo artikuliranje?

Odgovor se čini jednostavnim. Dovoljno je pogledati svakodnevni život.

Žene su često glavni donositelji odluka o kućnom proračunu, kupnji hrane, odabiru dječjih proizvoda, korištenju zdravstvenih usluga, nabavi higijenskih proizvoda i velikom dijelu obiteljskih troškova. Istodobno, upravo se na tim područjima pojavljuju pitanja koja imaju izrazitu rodnu dimenziju.

Jedan od poznatijih primjera su razlike u cijenama proizvoda namijenjenih ženama i muškarcima. O toj se pojavi u svijetu govori pod nazivom „pink tax“, odnosno skriveni trošak koji proizlazi iz činjenice da je proizvod namijenjen ženama, iako po svojoj funkciji nije bitno različit od proizvoda namijenjenog muškarcima.

No to je samo jedan dio priče.

Tu su i pitanja vezana uz troškove majčinstva, dostupnost određenih usluga, oglašavanje temeljeno na rodnim stereotipima, položaj samohranih majki kao korisnica financijskih i javnih usluga te sve izraženiji problemi starijih žena kao korisnica zdravstvenih i komunalnih usluga.

Zanimljivo je da ni zakonodavac ne zanemaruje rodnu dimenziju zaštite potrošača. Načela ravnopravnosti i zabrane diskriminacije sastavni su dio suvremenog pravnog okvira zaštite potrošača. Time se zapravo priznaje da različite skupine građana mogu imati i različita iskustva na tržištu.

Unatoč tome, organizirano djelovanje usmjereno upravo na pitanja potrošačica ostaje rijetkost.

Međimurje kao ogledalo svakodnevice

Da su potrošačka pitanja žena stvarna i prisutna u svakodnevnom životu, nije potrebno tražiti primjere u velikim europskim gradovima. Dovoljno je pogledati svakodnevicu Međimurja.

Koliko je žena koje svakoga tjedna obilaze trgovine u Čakovcu, Prelogu, Murskom Središću ili svojim općinama uspoređujući cijene i tražeći način kako što bolje rasporediti obiteljski proračun? Koliko ih svakodnevno izračunava mogu li se istodobno podmiriti troškovi hrane, školskih potreba djece, režija i lijekova?

Kada cijene osnovnih životnih namirnica porastu za nekoliko posto, posljedice ne ostaju samo na policama trgovina. Najčešće upravo žene prve počinju prilagođavati obiteljsku potrošnju kako bi se održala financijska stabilnost kućanstva.

U mnogim međimurskim obiteljima žena možda nije formalni nositelj najvećih prihoda, ali je upravo ona „ministrica financija“ koja svakoga mjeseca mora uskladiti potrebe obitelji s cijenama na tržištu.

Poseban izazov predstavlja dostupnost usluga za starije žene, osobito u manjim sredinama. Mnoge više ne voze automobil ili ga uopće nemaju na raspolaganju tijekom dana. Odlazak liječniku, u ljekarnu, banku ili trgovinu tada ovisi o javnom prijevozu, članovima obitelji ili susjedima. Takva situacija nije samo socijalno pitanje već i pitanje ravnopravnog pristupa uslugama kao jednom od temeljnih potrošačkih prava.

I žene koje žive u ruralnim dijelovima Međimurja često imaju drugačije iskustvo tržišta od stanovnica većih gradova. Izbor trgovina i usluga manji je, udaljenosti su veće, a dodatni troškovi prijevoza ili dostave često povećavaju ukupni trošak proizvoda koji je nominalno jednake cijene kao i u urbanim sredinama.

Jesu li to samo svakodnevne životne okolnosti ili su to i pitanja koja zaslužuju mjesto u raspravama o zaštiti potrošača?

Tko zapravo upravlja obiteljskom potrošnjom?

O toj se činjenici rijetko govori, ali velik dio stvarnih potrošačkih odluka donose upravo žene.

One odlučuju o kupnji dječje odjeće, školskog pribora, prehrambenih proizvoda, higijenskih potrepština, kućanskih uređaja, telekomunikacijskih usluga pa čak i o velikom dijelu zdravstvenih i obrazovnih troškova kućanstva.

Unatoč tome, javne rasprave o zaštiti potrošača i dalje se uglavnom vode kao da su sva iskustva jednaka i univerzalna.

Možda se upravo zato rijetko postavlja pitanje bi li žene trebale imati više prostora za artikuliranje vlastitih potrošačkih iskustava i problema.

U čemu je onda problem?

Ako specifični problemi postoje, zašto je tako teško okupiti žene oko njih?

Jedan od mogućih odgovora jest da većina žena svoje poteškoće ne doživljava prvenstveno kao potrošačke probleme.

Kada majka ne može uskladiti obiteljske potrebe s rastom cijena, ona to često vidi kao obiteljski problem. Kada umirovljenica teško podmiruje troškove lijekova ili grijanja, riječ je o socijalnom pitanju. Kada poduzetnica nailazi na prepreke u pristupu određenim uslugama ili financijskim proizvodima, problem se promatra kroz gospodarsku perspektivu.

Iako sva ta pitanja u sebi sadrže snažnu potrošačku komponentu, rijetko se prepoznaju kao dio zajedničkog identiteta potrošačica.

Možda upravo zato inicijative koje nastoje okupiti žene oko potrošačkih tema često nailaze na slab odaziv ili ostaju bez dugoročnog kontinuiteta.

Mora li netko drugi određivati prioritete?

Postavlja se i jedno važno pitanje.

Zašto bi bilo problematično da žene same određuju teme koje smatraju važnima?

Nitko ne dovodi u pitanje postojanje udruga žena poduzetnica, žena braniteljica, žena u znanosti ili žena sportašica. Takve organizacije ne postoje zato da bi isključivale muškarce, nego zato da bi otvorile prostor za raspravu o iskustvima i problemima koji proizlaze iz specifičnog položaja žena u određenom području.

Isto bi trebalo vrijediti i za zaštitu potrošača.

Ako postoje teme koje posebno pogađaju žene kao korisnice proizvoda i usluga, tada nije potrebno da netko drugi određuje njihovu važnost. O njima bi prije svega trebale govoriti same potrošačice.

To ne znači stvaranje podjela među potrošačima. Naprotiv, cilj je obogatiti raspravu novim iskustvima, pogledima i prijedlozima koji su danas često nedovoljno zastupljeni.

Vrijeme za nova pitanja

Možda zato pravo pitanje nije postoje li problemi potrošačica. Oni su vidljivi na svakom koraku, od cijena proizvoda i usluga do svakodnevnog upravljanja kućnim proračunom.

Pravo pitanje glasi: postoji li dovoljno svijesti da se ti problemi prepoznaju kao zajednička potrošačka pitanja te da se o njima govori organizirano, javno i sustavno?

U vremenu kada rast životnih troškova postaje jedno od ključnih društvenih pitanja, možda je upravo sada trenutak da se više pozornosti posveti iskustvima onih koje svakodnevno donose najveći broj potrošačkih odluka.

Jer zaštita potrošača nije samo pitanje zakona i institucija. Ona počinje ondje gdje građani prepoznaju svoje interese, artikuliraju svoje probleme i odluče da se njihov glas mora čuti.

A kada je riječ o svakodnevnoj potrošnji i upravljanju obiteljskim proračunom, taj je glas vrlo često glas potrošačice.

"MEĐIMURKA" - klub potrošačica ROZP